Ako smo izgubili Sutorinu odbranimo i izgradimo luku Neum!
18.05.2015
Piše: Prof. dr. Džemal Najetović
Dobro je, ipak, što se u Bosni i Hercegovni (BiH) napokon ozbiljnije počela shvatati važnost izgradnje vlastite morske luke, kao i značaj određivanja i utvrđivanja morskih granica. Za sada je najvažnije što se Republici Hrvatskoj (RH) nije dala saglasnost za gradnju Pelješkog mosta. U vezi sa problemima koje BiH ima u svom priobalnom i morskom dijelu Jadranskog mora, učinjene su mnoge aktivnosti koje zaslužuju priznanje i pohvalu, no čini se da se po ovim problemima moglo učiniti znatno više, ali se, ipak, zbog skromnog teoretskog i praktičnog znanja iz predmetne oblasti još uvijek nisu uradili nikakvi značajni projekti iz struke, pa su i na političkom planu učinjeni vidljivi propusti. Tako se, obzirom na situaciju u kojoj se našla BiH, RH trebalo upozoriti da se ne prihvata mogućnost bilateralnog sporazuma, kako oko pitanja gradnje Pelješkog mosta, tako i oko složene problematike u vezi morskog razgraničenja. Ustvari, pitanje gradnje Pelješkog mosta je do sada trebalo energično odbiti (
Hrvatskoj ponuditi gradnju podmorskog tunela), a
oko utvrđivanja vlastitih morskih granica još odavno povesti sudski postupak pred Međunarodnim sudom za pomorska pitanja, sa sjedištem u Hamburgu, po načelima koja propisuje međunarodno pomorsko pravo, a koja BiH treba da omoguće morske prostore, izlaz na otvoreno more, a u oba zaliva (za BiH je posebno važan dio u zalivu Malog Stona) nesmetanu gradnju morske luke, odnosno, nesmetan morski akvatorij. Vanjska politika BiH do sada je po tim pitanjima, očito trebala odbiti bilateralne sporazume koji joj, ako se i dalje nastave, mogu isključivo štetiti i onemugućiti ono što je njezino, ono što joj pripada po međunarodnom pravu, ono što joj garantuje međunarodna zajednica i ono što RH neće moći osporiti. Takođe, je uočljiv veoma krupan propust, a to je da u vezi sa dosadašnjim pristajanjem na bilateralne sporazume sa RH, prethodno (a i još uvijek) zvanična državna politika, nije ustanovila i na karti iscrtala koje morske prostore drži za svoje i koje morske prostore je spremna ratificirati, te kada i kako planira graditi luku na vlastitoj morskoj obali. Čini se da je naša država ovom izuzetno važnom geopolitičkom i geostrategijskom pitanju u suštini pristupila neoprezno i sa nedovoljnim trudom i angažovanošću. Traženje potpuno nepotrebnih privilegija oko trajnog korištenja luke Ploče je, takođe, politički promašaj koji najbolje govori da naša politika još uvijek nema potrebne odlučnosti oko početka gradnje vlastite morske luke izuzetnih mogućnosti, a koja po ukupnom neiskorištenom potencijalu (mjereno po tonaži brodova) premašuje sadašnji ukupni kapacitet svih aktivnih hrvatskih trgovačkih luka za oko 20 puta.
Za sada su još uvijek tri dominantne teme oko pomorskih pitanja koje dominiraju na političkoj sceni u BiH i koje treba posebno razmotriti, a to su:
1. Pitanje gradnje Pelješkog mosta
2. Utvrđivanje morskih granica sa RH.
3. Gradnja vlastite morske luke.
Po prvom pitanju, BiH treba i dalje ostati odlučna i dosljedna:
ne treba davati nikakve saglasnost za bilo kakav most, jer bez obzira na njegov model i veličinu, isti bi predstavljao stalnu prepreku i limitirajući faktor izgradnje morske luke u BiH, pri čemu bi prolaz brodovima velike tonaže bio trajno onemogućen, a brodovi manje tonaže bi plovili otežano, dok bi u vrijeme zimskog perioda i jakog vjetra prolaz i ovim brodovima bio onemogućen. U slučaju nekih nezgodnih okolnosti, kao npr. kvara upravljanja na brodu (glavnog i pomoćnih strojeva, kvara na sistemu kormilarenja i sl.), brod bi mogao udariti u jedan od nosećih stubova, te time trajno ugroziti njegovu stabilnost. Država BiH bi zbog toga mogla snositi odgovornost, što bi kao posljedica moglo dovesti u pitanje funkcionisanje vlastite luke. Limitirajući i otežavajući faktor plovnog puta ispod mosta nije samo njegova visina nego, upravo, raspon između stubova, budući da oni sužavaju prirodnu širinu nekog plovnog područja, te predstavljaju trajnu opasnost za navigaciju brodova. S druge strane,
RH bi trebalo u istom akvatoriju (područje koje pripada BiH), predložiti i dozvoliti gradnju podmorskog tunela koji ni po čemu ne bi ugrozio gradnju morske luke, a RH bi omogućio sigurniju i daleko jeftiniju varijantu povezanosti na spomenutoj putnoj trasi od planirane gradnje mosta (tunel bi bio veoma svrsishodan i u zimskom periodu kada se putni saobraćaj, zbog jakog vjetra često mora obustavljati na duže vrijeme što uvijek predstavlja ozbiljan i nerješiv problem). Na taj način bi i RH i BiH na obostrano zadovoljstvo ostvarile svoje ciljeve gdje interesi jedne države ne bi ugrožavali inetrese druge države, a međusobni državni ineresi ostali bi u domenu dobre uzajamne saradnje i punog razumijevanja. S druge strane, izgradnja mosta bi definitivno prouzrokovala izolovanost BiH sa svijetom i zapečatila sudbinu njenog ekonomskog razvoja.
Dakle,
svako davanje saglasnosti za gradnju bilo kakvog mosta na Pelješcu predstavljao bi čin veleizdaje, a što građani BiH to sebi nikada neće dozvoliti. Situacija morskog razgraničenja sa RH je izuzetno složen problem. Također, ne treba se potpisivati bilateralni sporazum budući da je vanjska politika RH prema BiH, po pitanju morskog razgraničenja, takva da RH ne samo da nije spremna da određeni vlastiti morski prostor ustupi BiH (obzirom na odredbe i akte Medunarodnog pomorskog prava), nego, čak, već postojeći BiH teritorij (kao što je slučaj sa otočićima Mali i Veliki Školj, rt Rep Kleka), želi da prisvoji kao svoj, što je jasna poruka da bi traženje rješenja ovog problema putem međusobnog državnog sporazuma bilo gubljenje vremena i išlo bi isključivo na štetu BiH.
Eto zašto država BiH nema druge alternative nego u što kraćem vremenu predati zahtjev međunarodnom sudu za pomorska pitanja sa sjedištem u Hamburgu za pokretanje sudskog procesa sa ciljem utvrđivanje morskih granica sa RH po načelima i principima međunarodnog pomorskog prava, koje svim državama koje imaju izlaz na more (bez obzira na veličinu, oblik i položaj morske obale) garantuje jednaka prava.
Svakoj pomorskoj državi pripadaju sljedeća četiri morska prostora, a to su:
1. Unutrašnje morske vode (UMV).
2. Teritorijalno more (TM)
3. Epikontinentalni pojas (EP)
4. Ekonomski pojas (EkP).
Po stavovima RH osim UMV u zalivu Klek-Neum, BiH ne posjeduje nikakve druge morske prostore. Čak i zajednički zaliv Malog Stona RH u potpunosti prisvaja kao svoj. Hrvatska, takođe, ne želi dozvoliti BiH suvereni pristup otvorenom moru, te je bez njene saglasnosti započela neke aktivnosti oko radova povezanih sa nelegalnom gradnjom Pelješkog mosta, obećavajući da će BiH dozvoliti neškodljiv prolazak brodovima, kroz svoje UMV, koji bi plovili ispod limitirajućeg Pelješkog mosta prema bh. luci, mada je sasvim poznata klauzula medunarodnog pomorskog prava koja je pojam neškodljivog prolaska definisala kroz teritorijalno more neke države, a ne kroz potpuno suvereni teritorij kao što su UMV koje RH, protivno međunarodnom pomorskom pravu, u međuotočnom području od bh. obale do otvorenog mora i dalje želi trajno zadržati. Zbog spomenute klauzule ali i svakih mogućih naivnih sporazuma sa RH, mogla bi se stvoriti nova opasnost gdje bi BiH mogla trajno ostati zatvorena u zalivu Klek – Neum, izgubivši svoju vezu sa otvorenim morem, odnosno, sa svim pomorskim državama svijeta.
Smisao izgradnje Pelješkog mosta nije u neprekinutom povezivanju hrvatskog kopna kao što je rećeno, nego upravo o onemogućavanju BiH u ostvarenju svih suverenih morskih prostora, sprečavanju izgradnje luke Neum i trajnog našeg vezivanja i ovisnosti o luci Ploče. U čemu bi to, zapravo, bila suština morskog razgraničenja RH i BiH na Jadranskom moru (sa stanovišta Međunarodnog pomorskog prava, po kojem, očito, BiH trenutno ima sve prednosti u odnosu na postojeće stanje na pomorskoj karti), i zbog čega bi država BiH trebala u što kraćem vremenu pokrenuti sudski spor u Hamburgu? Odgovor se može naći u objašnjenjima glavnih odredaba spomenuta četiri morska prostora. UMV su morsko područje pod neograničenim suverenitetom i vlašću jedne pomorske države, potpuno istom kao i za njeno kopneno područje. To su dijelovi mora neposredno povezani sa kopnom, ušća rijeka, luke na obali, međuotočna područja, manji zalivi ali i veći zalivi definisani pravilom polukruga. Tako se npr. obična krivina obale ne može smatrati UMV-a, nego se tome dodaje uslov da površna vode u zalivu treba biti veća ili jednaka od površine polukruga sa prečnikom na ulazu takvog zaliva. Sa definicijom UMV tijesno je povezana klauzula koja kaže da
svaka država koja ima izlaz na more ima pravo izlaza i na otvoreno more, čime je precizirano da ni jedna pomorska država nema pravo pravolinijski povlačiti granice UMV koje bi zatvorile pristup susjedne države otvorenom moru. Budući da je ukupno međuotočno područje između svih otoka RH ujedno i područje njenih UMV (ne uzimajući u obzir najisturenije veoma udaljene otoke, npr. Palagruža, koji imaju samo svoje TM), jasno je onda da po spomenutoj klauzuli RH nema pravo na UMV u morskom dijelu koje na prirodan način vezuje BiH prema otvorenom moru. Ovo je morski prostor od rta Repa Kleka (najisturenije tačke obale BiH prema otvorenom moru), do morskog područja između otoka Sušac i Biševo (kroz morski prostor neretvanskog i korčulanskog kanala). Otvoreno more (OM) u tom je području udaljeno 12 milja presjecišta linije kružnica najisturenijih tačaka spomenuta dva otoka (za koliko sada iznosi teritorijalno more RH u tom području i nalazi se na poziciji udaljenoj oko 66 milja od rta Repa Kleka (oko 122 kilometra, 1 milja = 1852 metra). Spomenuti prostor RH treba prepustiti BiH, a Međunarodni sud će odrediti i širinu ovog morskog koridora na svakoj etapi spomenutih međuotočnijih područja što iziskuje detaljniju primjenu odredaba Medunarodnog pomorskog prava.
Očito je da ovaj izuzetno složen problem ne može biti riješen međudržavnim bilateralnim sporazumom, već multilateralno. Iz do sada rečenog postaje mnogo jasnije zašto je RH stalo da bh. otočiće (Mali i Veliki Školj), kao i rt Rep Kleka, koje tokom svoje nezavisnosti nije proglasila svojima, to želi sada učiniti. Spomenuti bi otočići mogli pomoći da pred Međunarodnim sudom u Hamburgu RH ukupni morski prostor u zalivu Malog Stona prema Pelješcu proglasi svojim UMV (kao što to trenutno čini), a ne zajedničkim prostorom dviju država, čije bi granice UMV obiju država dijelila geometrijska crta na sredini. S druge strane, rt Rep Kleka na bh. obali (kao najisturenije geografske tačke prema otvorenom moru), RH želi sada proglasiti svojim smatrajući da će BiH lakše izgubiti mogućnost traženja prava na spajanje državne teritorije sa izlazom na otvoreni dio Jadranskog mora. Predviđena lokacija Pelješkog mosta bi, takođe, bila u suverenom morskom prostoru BiH, odnosno, u njenom teritorijalnom moru (TM). Budući da širina teritorijalnog mora svake države pa i BiH iznosi 12 milja, a lokacija spomenutog mosta bi teoretski bila na udaljenosti manje od 1 milje od bh. obale, razumljivo je onda zašto RH želi da prvo sagradi most (a ne podmorski tunel), pa tek onda da se vrši razgraničenje sa BiH. Nesumnjivo je da bi takav most limitirao i ugrozio izgradnju bh. morske luke, a BiH bi tako postala trajni ovisnik o luci Ploče.
http://thebosniatimes.ba/clanak/195
ali ne znam glasati 
samo sirnica