BosanskeHistorije.com

mudhoney je napisao/la:

amkos je napisao/la:Zato sam ja jako skeptičan za presudu 6 -orki. Ovo je politički, a ne pravni sud..Zato je sve moguće..

Vjeruj, nemaš niti malo razloga biti skeptičan. Ta 6-torka će biti kažnjena čime će se praktički osuditi uloga Hrvatske i BiH Hrvata u ratu u Bosni. Ako neko zna najbolje o čitavoj toj situaciji, onda je to Anto Nobilo.

http://www.jutarnji.hr/nobilo---haaski- ... -/1055153/

Savršeno za Bosnu i Bošnjake. Možda će nekima zvučati preuranjeno i nerealno, ali ova osuda će itekako ubrzati proces pretvaranja Hrvata iz konstitutivnog naroda u manjinu u BiH. To će biti zadnji čavao u lijes hrvatskih aspiracija prema Bosni i separatističkih ideja BiH Hrvata.

By the way, istina jest da je Haag više politički sud. Ali to je voda na mlin Bosni, a ne otežavajuća okolnost. Jer osuđuju se zločinačke politike, a to su srpska i hrvatska.

Novinar BBC-a Jeremy Bowen: Civili u Mostaru su umirali jer je Praljak želio etnički čistu državu

Novinar BBC-a koji je tokom rata boravio u Mostaru i svjedočio protiv osuđenika Slobodana Praljka u Haškom sudu 2007. godine, poručio je kako rad ovog suda na osuđivanju najgoreg ratnog zločina u Evropi od vremena nacista ne smije biti u sjeni Praljkovog samoubistva.
U prilogu koji je objavljen na portalu BBC-a, slikom i riječima podsjetio je na zločine koji su se dogodili u Mostaru 1993. godine. Prisjetio se kako ga je Praljak u haškoj sudnici ispitivao unakrsno, bijesan jer su ga isporučili sudu zbog toga što je, kako je govorio, ispunjavao svoju dužnost.

"Svjedočio sam jer sam 1993. godine, kada je bjesnio rat u BiH, vidio šta su radili u Mostaru. Bosanski vojnici su bili opkoljeni u Istočnom Mostaru zajedno sa hiljade civila i borili su se protiv snaga bosanskih Hrvata koje je vodio Praljak. Osuđen je za ubistva poput Franje Pavlovića kojem sam, s njegovom ženom i komšijama, pokušao pomoći. Ali, bio je mrtav. Civili su umirali jer su Praljak i njegovi saučesnici pokušavali uspostaviti etnički uniformisanu državu bosanskih Hrvata za koju je sud odlučio da je udruženi zločinački poduhvat", rekao je Bowen.

Istakao je kako njihovi ratni zločini uključuju progon civila, većinom muslimana, koje su željeli ubiti.

"Noću sam gledao kako granatiraju civile koji su živjeli uz samu prvu liniju u Istočnom Mostaru. Snimci koje smo napravili bili su dokaz na Praljkovom suđenju. Traumatizovani ljudi koji su dolazili u Istočni Mostar su mi govorili iz prve ruke o ubistvima, silovanjima i etničkom čišćenju koje su vršile snage bosanskih Hrvata. Žrtve rata, od kojih je hiljade bilo u Hagu, imaju barem neku pravdu zahvaljujući ICTY-ju. Njegov rad na osuđivanju najgoreg zločina u Evropi od vremena nacista, ne smije biti u sjeni samoubistva Slobodana Praljka", poručio je Bowen.

Bowen je rekao kako je na današnji dan prije 24 godine bio na putu od Sarajeva prema Mostaru, u koji je došao pješice preko Jablanice.

"Tada sam bio jako ljut, jer je to bio evropski rat, ljut što moja zemlja i druge zemlje ne čine apsolutno ništa da riješe stvar. Bio sam jako posvećen tome da ispitam šta se doista dešava, da to zabilježim, tako da ljudi sada ne mogu reći da nisu znali šta se dešavalo", rekao je tada Bowen.

Bowen je poznati ratni reporter BBC-a koji je karijeru počeo u El Salvadoru 1989. godine. Potom je izvještavao iz BiH, zatim Kosova i Libana. Bio je prvi britanski novinar koji je intervjuisao Muammara Gaddafija od početka civilnog rata u Libiji 2011. godine. Kada je izvještavao s protesta u Egiptu ranjen je u glavu. Izvještavao je i o ratu u Siriji.

Dobitnik je nagrade za mir "Mostar Peace Connection" koju mu je uručio mostarski komandant Esad Humo glavni sagovornik Bowenovog dokumentarca iz 1993. "Unfinished Bussines", koji se u ratu se borio za mir u Mostaru, a danas u ime misije OSCE-a čuva mir u Ukrajini.

BosnjackaHercegovina je napisao/la:ODLICNA STRANICA - sa sazetkom svih okrsaja izmedju ARBiH i HVOa.

https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html

BosnjackaHercegovina je napisao/la:ODLICNA STRANICA - sa sazetkom svih okrsaja izmedju ARBiH i HVOa.

https://uploads.knightlab.com/storymapj ... index.html

Dok Hrvatska odaje počast Praljku, a svijet se zgražava: Ovo su najstrašniji zločini za koje je osuđen
Autor: E. G.

Washington Post, Associated Press, AFP i drugi vodeći svjetski mediji jučer i danas su izvijestili o komemoraciji osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku zgražavajući se nad time da Republika Hrvatska kao zemlja članica Evropske unije dopušta takav skup u kojem učestvuju i visokopozicionirani politički i vojni zvaničnici.

Dok ugledni mediji širom svjeta ističu da su na komemoraciji bila čak i dva ministra aktualne hrvatske vlade te da je skup ratnom zločincu organiziralo udruženje hrvatskih generala, ističući to kao nedopustivo u jednoj demokratskoj, evropskoj zemlji, za to vrijeme hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović nastavlja sa sramoćenjem ove, nama susjedne, zemlje.

Država, razum i emocije

Na pitanje hoće li predsjednica generalima, koji su pravomoćno osuđeni za ratni zločin oduzeti ranije dodijeljena odlikovanja, Grabar-Kitarović je dala očekivan odgovor - ne. Novinari su je pitali i zašto nije bila na komemoraciji Praljku, na što je ona odgovorila kako se "država vodi razumom, a ne emocijama".

U svemu što hrvatski državni i politički vrh radi i izjavljuje proteklih dana premalo je razuma. Tako je i sa odlikovanjima i proglašavanjem Praljka za "mučenika" u većem dijelu hrvatske javnosti, ali i politike. Imajući to u vidu, posve je opravdan naslov Radija Slobodna Evropa: "Hrvati odali počast osuđenom ratnom zločincu". Vrijedi podsjetiti kome je to odana počast jučer u Zagrebu i šta mu je u Hagu presuđeno:

Slobodan Praljak, u periodu od približno marta 1992. do 15. juna 1993., bio pomoćnik, zatim zamjenik ministra obrane Republike Hrvatske, prvo u činu brigadira, a zatim general-bojnika HV-a. Kao pomoćnik ministra obrane, Slobodan Praljak je bio zadužen za IPD (Uprava za informativno-psihološku djelatnost), konkretno kao načelnik Uprave za IPD Ministarstva odbrane Hrvatske, za političke poslove Ministarstva i bio je glasnogovornik ministra odbrane i Glavnog stožera HV-a.

Što se tiče njegovih funkcija u HVO-u, od početka aprila 1992. do sredine maja 1992. Praljak je bio zapovjednik Operativne grupe Jugoistočna Hercegovina. Vijeće ne raspolaže dokazima na osnovu kojih bi moglo utvrditi da je Slobodan Praljak u period od sredine maja 1992. do 24. jula 1993. imao zvanične funkcije u HVO-u. Nakon toga bio je zapovjednik Glavnog stožera, od 24. jula 1993. do 9. novembra 1993., kada ga je na toj dužnosti zamijenio Ante Roso. Praljak se zatim vratio u Hrvatsku, u činu general-majora, i imenovan je za savjetnika ministra odbrane Hrvatske.

Posrednik između Hrvatske i Vlade HZ(R)HB

U Hagu je utvrđeno da je Praljak, kao član udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) učestvovao na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca u kontekstu uspostavljanja hrvatske kontrole nad teritorijama HZ(R)HB kako bi se ostvario zajednički zločinački cilj. Učestvovao je na sastancima visokih hrvatskih rukovodilaca na kojima se određivala politika prema Herceg-Bosni. U vezi s BiH održavao je privilegovanu i stalnu vezu s Hrvatskom, prezentirao i podržavao hrvatske stavove u vezi s HZ(R)HB na međunarodnim skupovima, imao je uticajan položaj među hrvatskim rukovodiocima u vezi s pitanjima koja se odnose na BiH, u skladu sa svojim funkcijama, Praljak je učestvovao u prenošenju informacija, uputstava, naređenja, zahtjeva i politike Hrvatske u HZ(R) HB i obrnuto.

Praljak je obavještavao oružane snage i Vojnu policiju HVO-a o politici koju je Hrvatska provodila ili podržavala u BiH, kao predstavnik hrvatskih vlasti, bio je posrednik za provođenje instrukcija Hrvatske na teritoriji BiH, konkretno putem izdavanja uputstava zapovjednicima HVO-a, hrvatske rukovodioce je obavještavao o stanju u BiH.

Doprinos Praljka zločinima koje je HVO počinio u zatočeničkim centrima i u općinama na koje se odnosi optužnica: Gornji Vakuf, Prozor, Mostar, Vareš.

Gornji Vakuf - HVO je 18. januara 1993. izvršio napad na Gornji Vakuf i na sela Duša, Hrasnica, Uzričje i Ždrimci. Operacije HVO-a, posebno u četiri pomenuta sela, odvijale su se na isti način. HVO je najprije na ta mjesta izvršio napad granatiranjem, pri čemu je razorio više muslimanskih kuća i ubio više osoba, zatim je ušao u sela, pohapsio cjelokupno stanovništvo koje se ondje zateklo, odvojio muškarce od žena, djece i starijih osoba, sve Bošnjake iz tih sela zatočio na raznim mjestima u općini, a stambene objekte uništio. Na kraju, HVO je izvršio raseljavanje većine civila zatočenih na području općine. S obzirom na savršenu sličnost toka operacija i na to da su u svim tim selima počinjeni zločini, Vijeće zaključuje da su ti zločini u skladu s unaprijed smišljenim planom, navodi se u presudi.

Budući da je Slobodan Praljak planirao, rukovodio, omogućio i dobijao informacije o vojnim operacijama HVO-a u Gornjem Vakufu izvođenim oko 18. januara 1993., te budući da su se te operacije, kao i s tim operacijama direktno povezani zločini odvijali prema unaprijed smišljenom planu, Vijeće smatra da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da se počine djela lišavanja života osoba koje nisu bile pripadnici nijednih oružanih snaga i koje nisu direktno učestvovale u neprijateljstvima, uništavanje stambenih objekata, hapšenja Bošnjaka bez obzira na njihov status, kao i raseljavanje bošnjačkog stanovništva tog područja. U presudi se, između ostalog, i detaljno objašnjava koliko je uništene bošnjačke imovine, a navode se i detalji o torturama te druge pojedinosti poput toga da su u selu Ždrmici zarobljeni Bošnjaci natjerani da "ispred mekteba mole kršćanske molitve".

Općina Prozor - Slobodan Praljak je planirao i rukovodio vojnim operacijama HVO-a u općini Prozor počevši od 24. jula 1993., poznavao je situaciju na terenu čak i prije nego što je stupio na dužnost zapovjednika Glavnog stožera, te je i poslije 24. jula 1993. bio obavještavan o situaciji na terenu.
U presudi se precizira da su 19. jula 1993. u selu Prajine vojnici HVO-a prvo pretukli, a zatim ubili trojicu muškaraca Bošnjaka, takođe su ubili Bajru Munikozu, Sahu Munikozu i Šabana Hodžića 19. jula 1993. na planini Tolovac. Tokom ljeta 1993., između 400 i 500 osoba, porijeklom iz grada Prozora i okolnih sela, bilo je zatočeno u više učiona Srednje škole u Prozoru. Pripadnici Vojne policije i HVO-a su tukli zatočenike, pucali na njih i uzimali im novac, šamarali ih i tukli ih kundacima. A 3. avgusta 1993. odveli su zatočenike Mirsada Pilava, Ibru Pilava, Vahida Berića, Šefika Čiču i Edisa Omanovića, koje više niko nikada nije vidio.

Dana 31. avgusta 1993. šesterica muškaraca Muslimana trebala su na preporuku jednog ljekara HVO-a biti oslobođena iz medicinskih razloga. Bili su to Abdula Alibegović, Ahmet Hodžić, Bajro Pilav, Omer Purgić, Numo Imamović i Haso Hrinić. Zatočenici su nakon toga nestali i niko ih više nikada nije vidio. I danas se vode kao nestali.

U periodu od juna do septembra 1993., pripadnici HVO-a često su koristili zatočenike iz Srednje škole za radove na linijama fronta. Slobodan Praljak tokom tog perioda u kojem su se obavljali radovi imao je komandna ovlaštenja nad oružanim snagama HVO-a, bio obaviješten o vojnoj situaciji na terenu. Slobodan Praljak prije 17. avgusta 1993. nije preduzeo nikakve mjere kako bi spriječio rad zatočenika na liniji fronta i da je to, shodno tome, prihvatio.

Iako su se neki zatočenici, radi dodatnog obroka, dobrovoljno javljali za obavljanje raznih radova, zatočeni Muslimani bili su prisiljavani da za HVO grade vojna utvrđenja i kopaju rovove na liniji fronta. Neki su poginuli ili su bili ranjeni izvodeći te radove, a neke su vojnici HVO-a zlostavljali, između ostalog i s****. Oko 16. avgusta 1993., u Podgrađu i u selima Lapsunj i Duge bilo je zatočeno oko 5.000 žena, djece i staraca.

Iz sabirnih centara Podgrađe, Lapsunja i Duga koji nisu osigurani svakodnevno se odvode djevojke, žene u kuće gdje se vrši silovanje i maltretiranje, ponižavanje, "kao npr. gole žene ih moraju posluživati dok ne pristanu da vode ljubav, premlaćuju se, neke šišaju na ćelavo. Dolazi se takođe u muslimanske kuće gdje se vrši skidanje kćerki pred ocem ili obratno. Sve ovo se dešava već duže vrijeme i sistematski iako smo sa istim upoznali pismenim putem predsjednika HVO-a Iliju Jozića i zap. brigade te zap. vojne i civilne policije. […] Ovakve stvari uglavnom rade domaći vojnici i jedan dio Vojne policije", precizira se u presudi. Također se precizira i niz detalja o pljačkanju imovine Bošnjaka/Muslimana u selima na području općine Prozor tokom avgusta 1993. godine.

Općina Mostar - Slobodan Praljak je učestvovao u rukovođenju i planiranju operacija HVO-a u općini Mostar u periodu od jula do početka novembra 1993. godine. Navodi se da su 24. vvgusta 1993. ubili četvericu muškarca Muslimana, i to Ismeta Ćišića, Murata Dedića, Šabana Dumpora i Mirsada Žuškića, među kojima je ovaj posljednji bio pripadnik ABiH, iako su se sva četverica bili predali. Potom su natjerali žene da im predaju svoj nakit i novac, uz riječi da neće bijeli metal, već žuto zlato. Žene su premlaćivane, tjerane su da skinu odjeću sa sebe, a jednu odjevojku mlađu od 16 godina su je vojnici natjerali da se svuče, a potom su je udarili, nakon čega se onesvijestila.

U presudi se precizira da "jedini razuman zaključak koji Vijeće može izvesti jeste taj da je Slobodan Praljak znao da će tokom operacija u Raštanima i Mostaru biti počinjeni ti zločini. Prema tome, Vijeće na osnovu toga zaključuje da je on imao namjeru da se unište zgrade u istočnom Mostaru uključujući džamije i Stari most, da se hotimično gađaju civili, da se počine djela lišavanja života i ranjavanja, fizičkog i psihičkog nasilja, da se izvrši napad na pripadnike međunarodnih organizacija, kao i da se rasele žene i djeca". U Mostaru su također žene prisiljavane na s**** odnose i to tokom septembra 1993. godine.

"Uslijed vatre i granatiranja HVO-a među stanovništvom istočnog Mostara bilo je mnogo poginulih i ranjenih, između ostalog žena, djece i starijih osoba. U istočnom Mostaru za period od 15. juna do 18. avgusta 1993., među kojima je njih 832 liječeno zbog rana iz vatrenog oružja ili od ekplozije, za period od 18. avgusta do 13. oktobra 1993. je 808 liječeno zbog iste vrste povreda".

"Vijeće zaključuje da je deset džamija navedenih u paragrafu 116. Optužnice uništeno ili teško oštećeno uslijed neprekidnog otvaranja vatre i granatiranja istočnog Mostara koje je proveo HVO", navedeno je u presudi. Također, HVO je nadzirao, opremao i obučavao timove specijalizovane za snajpersko djelovanje.

-Slobodan Praljak je u periodu od 24. jula do 9. novembra 1993. izdao izvjestan broj naređenja u vezi s tim. Dana 21. i 25. avgusta 1993. humanitarni konvoji su mogli da uđu u istočni Mostar. Slobodan Praljak je lično intervenisao da se osigura konvoj od 25. avgusta 1993. Praljak je 1. septembra 1993. lično izdao odobrenje da se Sally Becker, pripadnica jedne humanitarne organizacije, propusti na kontrolnim punktovima i da može ući u istočni Mostar radi evakuacije djece i bolesnika. Dana 19. septembra 1993., Slobodan Praljak je svim OZ i svim jedinicama potčinjenim Glavnom stožeru naredio da izvrše zapovijed Mate Bobana od 15. septembra 1993. kojom je Glavni stožer HVO-a zadužen za realizaciju njegove odluke kojom se od oružanih snaga HVO-a traži da dozvole neometani protok humanitarne pomoći UNHCR-a, UNICEF-a i MKCK-a na cijeloj teritoriji HZ(R) HB. Naređenjem od 26. septembra 1993., Slobodan Praljak je od OZ Jugoistočna Hercegovina i OZ Sjeverozapadna Hercegovina, kao i od samostalnih jedinica, tražio da dopuste humanitarnim organizacijama da rade svoj posao i da ne otvaraju vatru na njih ako se zateknu u njihovoj zoni odgovornosti - utvrđeno je u Hagu.

Općina Vareš - Slobodan Praljak izdao je naređenje da "srede situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome" s ljudima koji su "dorasli i vremenu i zadacima". Vijeće smatra da ovi dokazi potvrđuju da je Praljak učestvovao u planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu u oktobru 1993.
Posljedice događaja u Stupnom Dolu: "Ubijeno oko 80 osoba, od kojih su 47 bili pripadnici ABiH, i zapaljena gotovo cjelokupnu imovinu u selu, te da je zatražio da se provede istraga".

Slobodan Praljak je doprinio planiranju i rukovođenju operacijama HVO-a u Varešu, potpisavši naređenje od 8. novembra 1993., doprinio je nastojanjima HVO-a da se ti zločini prikriju. Doprinio je djelima lišavanja života Muslimana koji nisu bili pripadnici nijednih oružanih snaga i uništavanja imovine u Stupnom Dolu u oktobru 1993. godine, tako što ih je omogućio, precizira se u presudi.

Zatočenički centri

Zatvor Gabela - Slobodan Praljak nije reagovao, s obrazloženjem da nije nadležan za upravljanje zatočeničkim centrima. Budući da je, uprkos tome što je znao da su uvjeti zatočenja u zatvoru u Gabeli dovoljno loši da bi izazvali snažnu reakciju međunarodne zajednice i direktnu intervenciju Franje Tuđmana, nastavio obavljati svoje funkcije u oružanim snagama HZ(R)HB. Slobodan Praljak je prihvatio ove zločine. Ista situacija je i sa logorom Dretelj.

Heliodrom - Slobodan Praljak je negirao zločine počinjene nad Muslimanima, nije ih sprečavao i nije kažnjavao njihove počinioce

"Slobodan Praljak, time što je od Ivice Rajića tražio da napiše izvještaje kako bi se međunarodna zajednica uvjerila da se o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga, a znajući za neke od tih zločina, doprinio prikrivanju tih zločina", navodi se u presudi.

Zaključci Vijeća o odgovornosti Slobodana Praljka po osnovu prvog vida UZP-a:

"Na osnovu gore utvrđenog, Vijeće napominje da je Slobodan Praljak bio obaviješten o zločinima koje su počinili pripadnici oružanih snaga HZ(R) HB, uglavnom putem internih komunikacija HVO-a. Uprkos tome što je imao saznanja o njima, on je nastavio vršiti efektivnu kontrolu nad oružanim snagama i Vojnom policijom sve do kraja svoje funkcije zapovjednika Glavnog stožera HVO-a. Vijeće ocjenjuje da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti iz činjenice da je on učestvovao u planiranju vojnih operacija HVO-a u Prozoru u ljeto 1993., u Mostaru u ljeto 1993. i zatim u Varešu u oktobru 1993. i da je nastavio vršiti kontrolu nad oružanim snagama iako je znao da njihovi pripadnici čine zločine u drugim opčinama BiH, taj da je Slobodan Praljak imao namjeru da ti zločini budu počinjeni.

Osim toga, iako je imao ovlaštenja nad oružanim snagama i Vojnom policijom, Slobodan Praljak nije uložio ozbiljnije napore kako bi njihovi pripadnici prestali činiti zločine, što pokazuju gore razmotreni dokazi. Naprotiv, on je negirao zločine počinjene nad Muslimanima i omogućio da se počinioci tih zločina ne gone, kako pokazuje njegov zahtjev Ivici Rajiću da sastavi izvještaje čija svrha je bila da se međunarodna zajednica uvjeri da se u vezi sa zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Stupnom Dolu vodi istraga.

Odgovornost Slobodana Praljka po osnovu trećeg vida UZP-a:

Budući da su se vojne operacije HVO-a i preuzimanje kontrole nad tim mjestima od strane HVO-a odvijali u atmosferi ekstremnog nasilja, Vijeće smatra da je Slobodan Praljak mogao da predvidi da će pripadnici HVO-a u tim mjestima počiniti krađe. Vijeće zaključuje da je Slobodan Praljak, time što je planirao i omogućio operacije HVO-a u Gornjem Vakufu, svjesno prihvatio rizik da će krađe biti počinjene. Isto se odnosi i na u Raštane.

RATNI PREDSJEDNIK OPŠTINE STOLAC: "Herceg Bosna je oživjela duhove Pavelića, Luburića, Francetića i ostalih" (VIDEO)

"Izvjesni Boko, jedan od stražara, neprestano je tukao ljude, a pogotovo mene. Ja sam mu bio omiljeni logoraš za maltretiranje"

Mehmed Dizdar, ratni predsjednik Opštine Stolac, u logorima Herceg Bosne proveo je 333 dana...

On je istako da je u logorima Herceg Bosne postojao ogroman psihički pritisak jer se svakog časa čekalo da vas se prozove, dok oni koji su prozvani ni danas se ne zna šta je sa njima.

"Ja sam zarobljen kao vojnik Armije BiH. Čim su nas odvezli u kasarnu u Čapljinu odmah sam došao na ispitivanje koje je bilo užasno i ponižavajuće. Dobio sam strašne batine i bio ponižen da je to nevjerovatno", kazao je Dizdar.

Dodao je da su u logoru vladali katastofalni sanitarni uslovi a pored toga zatočenici su stalno tjerani da pjevaju ustaške pjesme te da su bili pod stalnim pritiskom.

"Izvjesni Boko, jedan od stražara, neprestano je tukao ljude, a pogotovo mene. Ja sam mu bio omiljeni logoraš za maltretiranje".

"Čuo sam da se on sada nalazi u Metkovićima i da često dolazi ovdje, ali sam isto tako dobio i informaciju da ga u Hrvatskoj traže s ciljem da ga hapse", naveo je Dizdar.

Poslije toga mi smo odvezeni u Silos, kaže Dizdar, te ističe kako ga je jedan njegov radni kolega blizak vrhu Herceg Bosne obavijestio o tome, da je odlazak u Silos bio priprema za likvidaciju.

Kazao je kako četiri mjeseca nije znao gdje su mu djeca i žena, i da je to najviše pogađalo logoraše.

Dizdar smara da ideja Herceg Bosne će teško prestati da postoji jer su nakon prvih demokratskih izbora kao iz Pandorine kutije iskočila sva zla, među njima i Mate Boban a s njim su izašli u duhovi Pavelića, Luburića i Francetića.

"Na krilima ideje tih ljudi nastala je Herceg Bosna", naglašava Dizdar,

Govoreći o međuljudskim odnosima u Stocu Dizdar kaže da se u tome gradu ljudi još uvijek sastaju tajno i da se Hrvati boje uopće da razgovaraju sa Bošnjacima iz razloga što bi zbog toga mogli biti "prijavljeni".

"U ovom gradu vlada takva atmosfera, da Hrvati uopće ne ulaze u kafiće gdje su Bošnjaci, dok Bošnjaci ipak ulaze u kafiće gdje su Hrvati".

"Lokalna HDZ vlada diskriminatorski. Nema šanse da se Bošnjak zaposli, osim ako to nije neki stranački dogovor.

Postoji jaka tendencija gdje se poučava da se sa Bošnjacima ne treba tući, nego im samo ne treba davati posao i oni će sami otići", kazao je Dizdar.

On je dodao da ipak više iz grada odlaze Hrvati i da projekat Herceg Bosne nije upalio jer ljudi odlaze iz Stoca u potrazi za boljim životom.

Kazao je da Dragan Čović često dolazi u Stolac, ali se nikada ne sastaje ni sa jednim Bošnjakom, te naveo da Stolac kao grad više iz Zagreba smatraju svojim nego iz Sarajeva.

Postoji jaka tendencija gdje se poučava da se sa Bošnjacima ne treba tući, nego im samo ne treba davati posao i oni će sami otići", kazao je Dizdar.

"U ovom gradu vlada takva atmosfera, da Hrvati uopće ne ulaze u kafiće gdje su Bošnjaci, dok Bošnjaci ipak ulaze u kafiće gdje su Hrvati"

amkos je napisao/la:

"U ovom gradu vlada takva atmosfera, da Hrvati uopće ne ulaze u kafiće gdje su Bošnjaci, dok Bošnjaci ipak ulaze u kafiće gdje su Hrvati"

Kako me ovo podsjeća na Mostar.

Komandir UN-a u Ahmićima: Ono što se desilo ovdje je djelo đavola, Hrvati su počinili genocid



U Ahmićima kod Viteza danas se obilježava 25. godišnjica stradanja 116 civila bošnjačke nacionalnosti. Tom prilikom ovo selu u srednjoj Bosni posjetio je i Bob Stewart, nekadašnji komandir UN-a. Smatra da je ono što se desilo u Ahmićima djelo đavola, genocid koji su počinili bosanski Hrvati.
"Bog je 16. aprila 1993. sigurno spavao, jer Bog muslimana i kršćana nije bio ovdje, ovo je djelo đavola. Snage UN-a su pod mojom komandom učinile sve što su mogle. Zaštitili smo ljude, nije nas zanimalo da li su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali većina ljudi u ovom mjestu su bili bosanski muslimani i ubili su ih bosanski Hrvati u namjernom činu koji smatram genocidom. Namjerno ubijanje ljudi s ciljem njihovog istrebljenja naziva se genocidom", kazao je Stewart.

Prisjetio se da su mu i pripadnici UN-a i bosanske vojske po dolasku rekli da su u Ahmićima ubijani civili, žene i djeca, ali nije im vjerovao dok se nije uvjerio vlastitim očima.

"Bio sam u šoku. Odveo sam svoje ljude do kraja sela, pronašli smo mrtve žene, djecu i muškarce, mrtve životinje. Dali smo sve od sebe da pomognemo ranjenicima", rekao je Stewart.

Želi vjerovati da je BiH sada drugačije mjesto i da ljudi mogu živjeti zajedno bez obzira na vjeru i naciju.

"Drugačije je jer se ljudi sada ne ubijaju, ali i dalje ne sarađuju. BiH je odlična zemlja, ljudi su divni, ljubazni, edukacija je odlična, ali politika nije dobra, a korupcija je još uvijek prisutna. Stari ljudi poput mene se trebaju skloniti i pustiti mlade da učine ovu zemljom odličnom. Ovo je evropska zemlja koja prihvata sve, ali ljudima se mora dopustiti da žive u miru, da se školuju, idu u džamiju ili crkvu, ljudi u BiH nisu protiv religija", istakao je Stewart.

Kako europarlamentarci veličaju ubice evropskih muslimana Minete i Semira Ahmića



Prije 25 godina u Ahmićima su 116 bošnjačkih civila pobili oni koje danas slavi evropska parlamentarka Marijana Petir.


Kada su, nakon sabahskog ezana, 16. aprila 1993. godine odjeknule prve eksplozije i pucnji u donjim Ahmićima, majka Mineta se trznula i probudila djecu. "Diž'te se, djeco, moramo bježati!"

Dok je tako djecu budila i uznemireno oblačila, odjednom je u dnevni boravak kroz kuhinjski prozor uletjela ručna granata.

Pucanj u stomak

Mineta nije razmišljala ni trenutka. Uzela je bombu u ruku i pokušala je izbaciti kako ih ne bi sve pobila. U zamahu desne ruke prema prozoru bomba je eksplodirala... Bomba ju je bacila i odbila joj ruku. Semira, koji je stajao poluobučen, oborila je na postelju.

Elvir se našao iza kuhinjskih vrata zasut gelerima, a četvorogodišnja Enisa se još nije bila ni pridigla iz svog krevetića i ostala je neokrznuta.

Elvir je brzo uzeo sestru i odnio je u hodnik, pod betonske stepenice. Vratio se u dnevni boravak, koji je već počeo gorjeti. Majka je krenula da puzajući izađe u hodnik. "Iznesi brata, da ne izgori!", govorila je ranjenim glasom. Potom je krenula kroz hodnik i pridigla se da otvori kućna vrata, da potraži pomoć. Kad je otvorila ulazna vrata, ispred kuće ju je sačekao do zuba naoružani bojovnik s uperenom puškom.

Nije uspila ni upitati zašto su došli i napali njenu obitelj. Pucanj u stomak. Pala je i izgubila svijest. Potom je bojovnik bacio bombu... Elvir i Enisa su samo pokrili uši i pokušali udahnuti zrak od prašine i dima koji je ispunio kuću.

***

Elvir je Enisu ostavio ispod stepeništa i pokušao izvući brata Semira, ali su ga bojovnici, koji su opkolili kuću, primijetili i za njim bacali bombe u svaku sobu kuće. Prestali su kad su procijenili da su ga likvidirali. Više se niko nije čuo.

Elvir bi se svaki put zaklonio za polutovorena vrata od soba u koje su ulijetale granate. Uspio je izvući brata u hodnik. Majka već leži smrtno ranjena i samo čuje njene teške jauke.

Bomba i rafal u štali

Bojovnici su, nakon nekog vremena, otišli. "U štalu idite, sakrijte se... Iznesi brata, da ne izgori. Idi na sprat i uzmi odjeće, gore u ormaru su zlato i novac. Idi to uzmi odmah, dok nije izgorilo...", naređivala mu je majka bljuvajući krv. Elvir je sestru odnio do štale i smjestio je u betonske jasle. Mineta je uhvatila posljednju snagu i kroz avliju dopuzala do štale.

"'Idi, iznesi Semira, da ne izgori! Dadni novac i zlato babi. Ukopajte nas zajedno, blizu... Brže, zatvori štalu i sakrijte se u jasle. Ne idite dok se ne smiri...'Prestala je pričati i još jedno vrijeme uzdisala u smrtnom bolu“, ispričaće mi kasnije hiljadu puta ovu priču moj rođak Elvir.

***

U štali je bila jedna krava junica i jedno jagnje. Elvir je Enisu stavio u jasle. Iznio brata i ostavio pored umiruće majke. Potom je vrata štale zablokirao lopatom i svezao špagom. Smjestio se pored sestre, čvrsto je zagrlio i čekao. Majka je umirala... Nakon sat vremena, prestala je da se čuje.

Tog dana, oko podne, počelo je lupanje na vratima štale. Elvir je čvrsto prihvatio sestru Enisu, zagrlio ju je i zaklonio tijelom u dubokim betonskim jaslama. Bili su odmah pored glave krave, koja se uznemireno otimala. I uplašeno jagnje im se pridružilo i popelo na njihova slabašna tijela. Vrata štale su se malo odškrinula. Bojovnik je prvo ubacio bombu. Eksplozija, dim...

Kada je otškrinuo vrata, bojovnik se uvjerio da je upravo "ubio" ženu i dijete, a potom je rafalom pucao u kravu i jagnje te svom kolegi dobacio: "To je to, gotovi su ovi. Nema više nikog..." Otišli su.

Logor na Staroj stanici

Elvir i Enisa će se to večer, kad se sve smirilo, kroz otvor za sijeno popeti u gornji dio štale. Tu će ostati nekoliko dana. Povremeno će Elvir, kad se smrkne, otići u kuću da donese nešto hrane za sebe i malu sestru. Nakon tri dana, izaći će sa sestrom i krenuti put gornjih Ahmića. Dvoje djece, vodeći se za ruke, krenuli su tako u po bijela dana prema gornjim Ahmićima.

Na putu su ih zaustavili bojovnici s oznakama "Jokeri". Bili su iznenađeni i pomalo uplašeni, kao da su vidjeli duhove. "Kud’ ćete?", upitao je jedan. "Idemo kod nane u Ahmiće", odgovorio je Elvir.

"Ne možete gore, gore je sve spaljeno. Idite dolje, do glavne ceste prema Vitezu. Uzmite samo osnovne stvari."

Elvir je krenuo kopati po vreći da uzme novac i zlato, na što mu je bojovnik poviknuo: "Daj to ovamo! Sad možete ići!"

***

Na putu za Vitez pokupio ih je transporter Unprofora i sproveo u logor na Staru stanicu u Vitezu, gdje su bili i ostali "zarobljeni" civili u akciji napada na muslimanska sela oko ovog srednjobosanskog grada. Potpuno izgubljeni, ostali su tu nekoliko dana. Prišla im je jedna žena i upitala ih ko su i gdje im je ostatak porodice. Ona će kasnije, preko radio veze, javiti u Zenicu da su dvoje djece Mirsada Ahmića preživjeli i da se nalaze u logoru.

Obilježena 25. godišnjica zločina nad Bošnjacima u selu Gorica kod Konjica

U selu Gorica (Buturović Polje) u općini Konjic u srijedu je obilježena 25. godišnjica od zločina nad Bošnjacima tog konjičkog sela, koji su počinili pripadnici jedinice iz sastava brigade HVO-a "Herceg Stjepan".
U jednom danu, 25. aprila 1993. godine u ranim jutarnjim satima ubijeni su Mirsad Gabela, Senad Hanić i Zaim Keško. Isti dan ranjen je Šefkija Šteta, koji je podlegao nakon teških muka u logoru Buturović Polje. Nekoliko dana nakon što su opljačkali i počeli paliti selo, u porodičnoj kući, živa a nepokretna zapaljena je starica Đemila Dedić, dok je na kućnom pragu ubijena starica Zejna Zalihić.

Nakon torture i ubistava u selu, 137 zarobljenih Goričana odvedeno je i zatočeno u logor Buturović Polje koji je kao takav evidentiran od strane Međunarodnog crvenog križa.

Predsjednik Udruženja logoraša općine Konjic Hazim Šteta kazao je u izjavi za Fenu kako se obilježavanjem godišnjice žele prisjetiti svih prognanin i poginulih mještana Gorice, navodeći kako je u vrijeme kada se desio napad na Goricu prognano kompletno selo te da je šest mještana ubijeno.

"Prošlo je 25. godina od zločina, a da nikada niko od javnosti nije spomenuo taj zločin i to mjesto, i to je ono što najviše boli", kazao je Šteta.

Izrazio je ogorčenost što za navedene zločine do danas niko nije procesuiran.

U sklopu obilježavanja upriličen je obilazak mezarja u naselju Gorica, polaganje cvijeća te prigodna obraćanja ispred spomen-obilježja ubijenim mještanima Gorice.

Obilježavanje su organizirali Udruženje logoraša općine Konjic i Jedinstvena organizacija boraca te općine, uz podršku općine Konjic i Saveza logoraša u Bosni i Hercegovini.

Inače, spomen-obilježje ubijenim mještanima Gorice podignuto je prošle godine, u sklopu obilježavanja 24. godišnjice od tog zločina.