Reportaža Mostar 2018 (4/4)
Nakon sto smo uradili check in kod domacice (neka nasa zena iznamljuje sobe na gornjem spratu svoje kuce) odlucilo smo da se nekoliko minuta odmorimo. Al naravno nekoliko minuta veoma lahko postade 2 sata spavanje.
Poslje zasluzenog odmora krenilo smo ponovo vani da posjetimo jos nekoliko mjesta koja smo planirali obic. Ovu sliku sam snimio na Luckom mostu a na Titovoj ulici koja se nalazi u blizini sam vidio tri kladionice na prostoru od 10 kvadratnih metara.
Ponovo presli stari most da nadjemo kakav dobar restoran.
Odlucili smo da jedemo u restoran "Tima-Irma" i da probamo njihovo mijesano meso, al posto je bilo krcato i vani i unutra donjeli smo legitimnu i ustavnopravnu odluku da prvo posjetimo kucu Biscevica. Ponovo presli stari most i krenuli prema Bišcevica bb.
Mogu rec da nije bas tako lahko nac ovaj nacionalni spomenik. Upute gdje da idemo postoje na samo 2-3 lokacije, a i na samom ulazu nije oznaceno da je to to pa smo malo zbunjeno usli mislieci da mozda ulazimo u neciju avliju.
Ulaz u ovu kucu se placa 2 eura ili 4 km a kao ulaznicu dobijes jednu razglednicu Mostara. Po meni jedna odlicna i kreativna ideja.
Kuca nije bas tako velika i osim dvorista mozes ici na sprat i vidjet dnevnu sobu. Ipak vrijedi posjetit i vidjet ovo kulturno-historijsko blago.
Sjest na ovaj kauc i pogledat kroz prozore je pravi merak. Btw, na slici mozete vidjeti fes koji je posebna turistiska atrakcija. Dok smo sjedili u sobi dosao je neki stariji par koji su parlali na francuskom. Svaki detalj su slikali i izgledali veoma fascinirani. Ja sam im na engleski reko da probaju staviti fes na glavu, zena nije htjela a covjek koji je bio veoma ljubazan je mislio da se ne smije dok mu nisam rekao pa je onda probo.
Ovdje radi jedna veoma ljubazna zena koja nam je ispricala puno informacija o ovoj kuci i o razvoju starog dijela grada, sve dok smo pijucali trecu kahvu tog dana.
Ovo sto vidite na slici je kuhinja, a ona je odvojena posto je dobar dio kucne konstrukcije napravljeno od drveta. Znaci zbog sigurnosnih razloga su ovako gradjene kuce.
Koski Mehmed-Pašina Džamija, izgradjena je 1617. godine, a iako je bila pod zastitom UNESCO-a 1993. godine ostala je bez munare zbog ustaskog granatiranja. Ulaz u dzamiju naplacuju 4 KM a za munaru 10 KM, mislim da je malo previse i da bi dugorocno vise zaradjivali kad bi malo smanjili cijenu.
Prelijep je ovaj mali prostor pokraj dzamije sa hladovinom i bazarom.
I jos jednom prelazimo preko cuvenog mosta da bi sad probali nac mjesta u restoranu. Mogu rec da je hrana odlicna, nije toliko skupo i svi stolovi su vazda bili okupirani, najvise od stranih turista.
Izgleda da su za izgradnju hotela Mariott koristili materijal od ciglane I - CRNI d.o.o. Cazin.
Ovdje ce bit ulaz Mostar Marriott Hotel-a. Mislim da je novi rok za otvaranje hotela mart 2019.
Multikulti Sejo. Tumacite ovu sliku kako god hocete.
Nakon sto smo jeli htjeli smo da uradimo jedan krug kroz UZP dio grada, jer se tad igralo polufinale izmedju Hrvatske i Engleske.
Prolazio sam pokraj ovih kafica kad su Englezi dali prvi gol. Culi smo, ustvari nismo tad nista culi, bila je totalna tisina. Al smotani Englezi nisu znali igrati dobro pa su na kraju izgubili.
Presli ponovo Neretvu da nadjemo kakav kafic gdje bi gledali ostatak utakmice, na kraju smo nasli kod Bejruta jedan. Nakon utakmice smo pjeske se vratili do naseg smjestaja i covjek se osjeca veoma sigurno tokom nocnih sati. Odspavali i rano ujutru sljedeceg dana krenuli smo prema Sarajevu s Talgo vozom ZFBiH.
Zavrsne rijeci: Mostar je prelijep grad i definitvno grad koji privlaci najvise turista u BiH. Ima tu jos puno potencijala oko turizma al zadovoljan sam jer svake godine grad postaje sve vise popularniji u svijetu. Nazalost nisam stigao posjetiti Blagaj, probat smokvaru niti zipline na Fortici al planiram sve to iduce godine uradit. Jedina moja kritika je da se nekako smanji broj kladionica jer su bas svugdje i da se pokusa rijesit problem parking papaka. Razumijem da fali dovoljan broj parking mjesta al dobar dio trotoara na istocnoj strani su auta okupirala pa se cesto mora na cesti hodat. To bi bilo sve od mene, nadam se da je bila fina reportaza.
KRAJ.
Kao sto kazes,bili su ljubazni.
Zaboravio sam broj stepenica do vrha.Znam,da je covjek koji tamo radi sve objasnio.
