Na dvadesetpetogodišnjicu potpisivanja Opšteg okvirnog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu, velike sile su izrazile svoje viđenje ovog mirovnog sporazuma što sve jasno ukazuje na činjenicu da je zemlja podijeljena po političkim aršinima, a da je želja da ona bude podijeljena i po etničkim linijama koje su vještački sačinjene silom.
U BH medijima pak ova politička podijela se naziva velikim očekivanjima od američke administracije predsjednika Bajdena i sterilnom politikom Ruske Federacije koja će Dodiku kratkotrajno poslužiti da se odhrva sve većem pritisku Zapada. Zanemaruje se pri tom činjenica da je Rusija naoružala svoje političke partnere i pripremila ih za rješavanje svih otvorenih pitanja silom uz svoju nedvojbenu podršku. To zanemarivati i minimizirati je vrlo opasno i naivno.
Ono što je Lavrov kazao u svom javnom obraćanju nakon sastanka sa Dodikom je očekivano osim opaske na važnost činjenice da se entitet RS zalaže za vojnu neutralnost!?
Do skora ovakva retorika i sama posijeta ministra vanjskih poslova Rusije u BiH ne bi izazvala gotovu nikakvu reakciju Zapada ona bi samo bila primjećena. No, izborom predsjednika Bajdena u SAD-u, stav Amerike prema Bosni i Hercegovini je radikalno promijenjen. Na 25 godišnjicu od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izabrani predsjednik SAD-a Joe Biden je kazao da posao iz Dejtona nije završen!?
Ono što Washington jasno najavljuje je promijena Dejtonskog sporazuma na što Moskva jasno i odgovara. U slučaju promijene Dejtona RS će biti priznata od strane Rusije i time će biti zaštićena od bilo kakve prijetnje. Zato Lavrov izražava otvoreno nepoštivanje države Bosne i Hercegovine, a ne zato što je to politička usluga Dodiku. Dodik je tu samo izvođač radova, da nema njega bio bi neko drugi. Naravno, Čović također nije propustio priliku da pokaže lojalnost HDZ-a BiH prema zvaničnoj Moskvi koristeći priliku da se vidi sa Lavrovom i zauzvrat zatraži podršku za svoje fantazije o etničkoj podijeli Bosne i Hercegovine.
Pogrešna je teza da su promijene Dejtona moguće samo uz saglasnost sva tri konstitutivna naroda, to je jedna od mogućnosti. Upravo zato što tri konstitutivna naroda ne žele promijene, nego zadržavanje statusa QUO ili kao opciju B disoluciju zemlje po etničkim granicama tvorci Dejtosnkog mirovnog sporazuma žele da ga mjenjaju. Narativ o uslovnom konsenzusu tri konstitutivna naroda oko najvažnijih političkih ppitanja u Bosni i Hercegovini je politički zakovan 25 godina, ali on očigledno neće proći bez obzira što Rusija stoji iza toga. U svakom slulčaju Američka administracija će imati daleko aktivniju ulogu u nerdne četiri godine i toga moraju biti svjesni svi. Ako Bajdenov tim za Zapadni Balkan krene u promijenu Dejtona ko će ih zaustaviti? balvani, dešavanje naroda, SAO krajine?
Jedno mora biti kristalno jasno svima sa ovakvim ustavnim uređenjem Bosna i Hercegovina ne može ući niti u EU niti u NATO. Četiri elementa bi trebala biti u fokusu najavljenih ustavnih reformi – Novac, Obrazovanje, Izborni zakon i Sigurnost (vanjska i unutrašnja). Bosna i Hercegovina na taj način ulazi u kritični period u kojem će se testirati njena mogućnost da opstane kao jedinstvena država na normlanim uzusima građanskog koncepta. Bosna i Hercegovina će zato očigledno biti novo poprište soft power sučeljavanja velikih sila u kojem neće biti neodlučnih i nesvrstanih. Hibridni rat će biti osnovni instrument soft power sučeljavanja, što ne isključuje primjenu sile dovoljne da se ostvare politički ciljevi disolucije BiH. Silu kao instrument uveliko razmatraju u BH etitetu RS. Da je to tako govore i neka razmišljanja u pogledu navodne odbrane BH entiteta RS. Naime Dr. Nebojša Vuković u iz Instituta za međunarodnu politiku i privredu u svomvrlo znakovitom tekstu pod naslovom „Slučaj Arcaha i odbrana R. Srpske“ kaže sljedeće: „Posle četvrt veka, očigledno je da BiH nije optimalan format za slobodan razvoj srpskog naroda u njoj. Srpskom narodu u BiH drugi činioci (političari iz Federacije BiH i strani administratori) „kroje kapu“ i on u svakom smislu stagnira u jednoj nefunkcionalnoj i složenoj tvorevini. Srpski narod u BiH nije do kraja slobodan i srpski entitet samo delimično je omogućio njegovu emancipaciju. Njegova budućnost leži, optimalno, u nezavisnosti i spajanju sa Srbijom, a minimalno – u doslednoj konfederalizaciji BiH. Druga strana, pak, negira mu svako pravo na samoopredeljenje, i preti ratom ukoliko bi on pokušao da mirno, na nekom hipotetičkom referendumu, izglasa samostalnost“.
I nastavlja: …“Što bi bila jača neka hipotetička oružana sila Republike Srpske, koja bi mogla da nanese drugoj strani velike, za nju neprihvatljive gubitke, veće bi bile šanse da se realizuje upravo onaj scenario koji se u srpskom entitetu priželjkuje – miran razlaz entiteta. Jer, druga strana se ne bi usudila da se upusti u ratnu avanturu ako bi unapred znala da je njen ishod neizvestan, i da su joj zagarantovani veliki gubici u ljudstvu. Još kraće rečeno, kako je primetio francuski general i strateg Andre Bofr, – ako neprijatelj pribegava oružju, to je zato jer je procenio da može da trijumfuje“.
Spomenuti kolega Vuković pominje i moju malenkost u dijelu koji se odnosi na geografsku prostoriju za odvijanje eventualnih borbenih djelovanja preuzetu iz mog teksta „Da li se BiH može odbraniti sama u slučaju rata“ iz 2016. godine. Naravno da će kolega Vuković preuzeti taj dio teksta jer je i on svjestan da bi oklopna moć Srbije ukoliko bude upotrijebljena morala biti usmjerna ka potezu Bijeljina-Brčko sve zbog karakteristika terena sa vršnom tačkom u Tuzli kao velikoj vojnoj bazi OS BiH. Iako me naziva maštovitim kako bi time umanjio značaj moje javno iznesene teze on u svom opširnom tekstu iz dva dijela ipak mene označava kao nekoga ko je iznio vrlo interesantna razmišljanja koja kao jasno govore šta sprema navodno druga strana. Naravno, kolega Vukoviću i Bosanci i Hercegovci odnosnoo Bošnjaci na vašu žalost imaju ljude stručne i obrazovane da mogu da komentiraju stvari od strateškog značaja za odbranu Bosne i Hercegovine. Nema više moratorija na vojnu analitiku niti monopola iz Beograda na te teme i bilo bi dobro da se na to naviknete što prije.
Donacija Ruske Federcije Vojsci Srbije u vidu 33 tenka T-72B1 stigla je u Srbiju u oktobru 2020. godine
Na stranu sad sitne autorske razmjerice, šta je tu pisac ustvari htio da kaže…? Francuski general Bofr inače poznati autor iz oblasti vojne strategije kazao je još jednu vrlo dubokoumnu rečenicu koju je i kolega Vuković također primjetio – „kako priprema dobija prevagu nad izvršenjem“.
Naime, MUP RS predstavlja poluvojnu formaciju jačine cca 5000 do 7000 ljudi opremljen sa formacijskim vojnim sredstvima, maskirnim unoformama, modernim pješadijiskim naoružanjem do kalibra 40 mm, dovoljnom količinom municije, sofisticiranom IC opremom za gađanje i kretanje noću, oklopnim borbenim vozilima i višenamjenskim helikopterima. Tu je još i 140.000 registrovanih članova lovačkih udruženja koji mogu da imaju i po 4 duge cijevi. Dakle, imate 7000 obučenih, dobro naoružanih i dobro opremljenih ljudi u paralelnom sistemu sigurnosti kao udarnu pesnicu uz 140.000 naoružanih ljudi neformalnog rezervnog sastava u obliku članova lovačkih udruženja koji mogu da registruju formacijsko vojno oružje kao lovačko. To je faktički završena priprema organizacije sopstvenih oružanih snaga koja čeka još 300 do 400 ruskih plačenika iz FSB-ovih tzv. Shadow sigurnosnih kopmanija tipa VEGA, WAGNER ili PATRIOT koje imaju čak i svoja neformalna ratna zrakoplovstva naoružana sa jurišnim zrakoplovima i helikopterima i težim artiljerijskim naoružanjem.
Borbena oklopna vozila DESPOT rađena u Remontnom zavodu Bratunac uručena su Žandarmeriji MUP-a RS u novembru 2020. godine
Šta je njihov cilj? Cilj je očigledan da vojna snaga BiH entiteta RS uz minimalnu potporu sa strane, a naravno po mogućnosti nikako iz Srbije, postane autonoman vojni faktor koji će moći kako to kolega Vuković i kaže „Da se kompetencijom suprotstavi masovnosti“, što je suština američke strategije tzv. Zračno-kopnene bitke. Zašto Srbija nije u ovoj priči iako svi faktori ukazuju na to da će se Srbija bez obzira na “cenu” aktivno uključiti u sukob. Srbija ima šta da izgubi – Kosovo. Zato će Srbija dobro izvagati situaciju prije nego li reaguje, ali će pružiti svu logističku i svaku drugu pomoć BH etitetu RS i dozvoliti da Rusija koristi njenu teritoriju za logistiku i smještaj borbene tehnike. Naravno dobrovoljačke jedinice u oragnizaciji BIA- e će kao i u prošlom ratu biti specijalni element u okviru MUP-a RS. Kolega Vuković zaključuje svoje opservacije sa vrlo opasnom tezom po mir i sigurnost Bosne i Hercegovine u sljedećem komentaru – „Sa detaljno osmišljenom koncepcijom vođenja oružane borbe, koja je primerena veku u kome živimo, sa dobro obučenim ljudstvom iza kojeg će stajati velika većina srpskog naroda, i sa savremenom opremom koja ne mora nužno da bude skupa (primer su bespilotne letelice), Republika Srpska bi mogla da se suoči sa svakim oružanim izazovom iz Federacije, i sebi istovremeno trasira put ka potpunoj slobodi i nezavisnosti.“
Pripadnici FSB-ovih plačeničkih formacija WAGNER u Ukrajini 2014. godine
Dakle, imamo jasno definisan cilj naoružavanja i vojnog opremanja MUP-a RS. Imamo nedvojbenu političku, ekonomsku i ako treba vojnu podršku Ruske Federacije BH entitetu RS. Šta nam fali? Pogodan međunarodni trenutak odnosno dovoljno dobar razlog!
Ako se taj razlog desi dalji slijed događaja odvija se po unaprijed razrađenom planu. Sa određenim „izgovorom“ MUP RS će svoje snage razmjestit na sve glavne saobračajnice koje povezuju RS i F BiH i preuzeti sve granične prelaze BiH na teritoriji BiH ntiteta RS. Napominjem, da su specijalni sastavi MUP-a rs već izveli “pokaznu vježbu” kako to izgleda kada su krajem januara 2019. godine zatvorili komunikaciju Sarajevo – Istočno Sarajevo pod izgovorom povećanja sigurnosti radi održavanja EYOF-a 2019. godine. Treba, također imati na umu da je 120 pripadnika Žandarmerije MUP-a rs već razmješteno duž svih graničnih prelaza sa Srbijom i Crnom Gorom pod izgovorom rješavanja migrantske krize. Pitanje je kako će se u takvim kriznim okolnostima ponašati ukupni kapaciteti i komandni kadar Oružanih Snaga BiH na teritoriji entiteta RS. Bez detaljnije elaboracije, to prepuštam čitaocu na prosudbu. Ukoliko dođe do ostvarivanja Dodikovih prijetnji secesijom prvi korak će biti učinjen prema Brčko Distriktu koji djeli na pola BH entitet RS. Akcija će vjerovatno podrazumijevati simultano djelovanje žandarmerije i policije BDC-a gdje rade provjereni srpski kadrovi. Kada uspostavi kontrolu saobračaja odnosno kontrolu svih putnih komunikacija i svih graničnih prelaza na teritoriji rs po tzv. Slovenačkom scenariju, Dodik će ili nešto prije ili simultano organizirati referendum o otcjepljenju od BiH, a politički će do tada djelovati kao da traži zaista soluciju prevazilaženja razlika kroz dijalog. Dodik će imati podršku Čovića i HDZ-a BiH sve dok ne posegne za nasilnim metodama, iako ih je samim dovođenjem žandarmerije na istočnu granicu BiH već i aktivirao.
Ostaje dilema, da li će NATO preko misije EUFOR-a konkretno djelovati ili će samo prijetiti vojnom intervencijom da bi se izvršio pritisak na sve strane da se dogovore. Ako se bude išlo sa konkretnom akcijom NATO će se suočiti sa eskalacijom krize i sasvim izvjesno ograničenim oružanim sukobom baš kao JNA u ljeto 1991. u Sloveniji prilikom deblokada puteva i graničnih prelaza, a pitanje je koliko je NATO spreman na takav scenario. Ukoliko se bude odlučio za prijetnju vojnom intervencijom sa odlaganjem njene stvar e primjene, vrijeme će ići u prilog Dodiku koji će se politički, diplomatski i vojno konsolidirati uz obilatu pomoć Ruske Fderacije. Streteške PZO raketne sisteme sa kojima će onemogućiti jednostavnu primjenu zračne sile NATO-a Ruska Federacija će bazirati u Srbiji (dio te opreme je već bio u Srbiji, a dio je već raspoređen kao dio jačanja kapaciteta PZO Vojske Srbije – Pantsir S1/2) uz pojačano vojno prisustvo svojih regularnih jedinica i ratnog zrakoplovstva. Dok će teška artiljerija, tenkovi, pa i jurišni avioni i helikopteri doći roku od par sati u toku sukoba zajedno sa kontigentom FSB-ovih plačenika tzv. Putinove nevidljive armije. Stoga se kao reakcija na ovakav razvoj situacije može očekivati samo eventualna unilateralna vojna reakcija SAD-a, jer teško je predvidjeti šta će biti nivo reakcije ili metode koje će se eventualno primjeniti na individualnom ili kolektivnom principu. Posebno ako uzmeno u obzir sadašnji stav Zagreba naspram Bosne i Hercegovine koji je izrazito negativan i koji jamči kočenje bilo kakve konstruktivne reakcije NATO- saveznika. No, svaki izostanak reakcije medunarodnog faktora u BiH koji je prešao u višegodišnju praksu sve više ohrabruje Milorada Dodika i slične njemu da krenu u poduzimanje konkretnih poteza. U svakom slučaju svaki konkretan potez srpske politike podrazumijeva isključivo i samo opciju sve ili ništa i predstavlja opasnost prije svega po BH entitet RS i negovu sadašnju ustavnu poziciju.
A nad svim tim potezima visi suštinsko pitanje, kako će i na koji način reagirati SAD. U trenutnoj konstalaciji snaga u svijetu ne treba očekivati da Bajdenova administracija da neki prioritet ovom regionu ili Bosni i Hercegovini. Ono što mi moramo sami da uradimo je preslagivanje svih kadrovskih kapaciteta i odbacivanje politikantstva u povlačenju strateških političkih poteza. Na naoružavanje susjeda ne treba odgovarati istom mjerom. Prvo zato što se niko u Bosni ne boji nikakve sile poslije onako devastirajućeg rata, a drugo jer će državne institucije biti prirodno blokirane u donošenju takvih odluka. Ulazak u NATO je nešto na čemu nam Bajdenova administracija može pomoći uz aktivniju ulogu EU i OHR-a, jer je to apsolutni prioritet svih prioriteta. Tu je i vrlo neophodna pomoć našim Oružanim snagama da dostignu nivo obuke i naoružanja dostatan za odvraćanje od bilo kakve destabilizacije i izazivanja kriza koje su opisane u gornjem djelu teksta. Uspostava narušenog balansa sile u regionu se ne može samo popravljati preko Hrvatske nasuprot Srbiji koju za tu svrhu koristi Rusija, jer Bosna i Hercegovina bez praćenja tih sigurnosnih trendova ne može biti ništa drugo do bojono polje sukoba između Srbije i Hrvatske baš kao i u prošlom ratu. I tu Bajdenova administracija može dosta uraditi u smislu adekvatnih donacija i vojnih vježbi u cilju povećanja operativnih kapaciteta OS BiH. Sve to neko treba prezentirati novoj američkoj administraciji, koja je za razliku od njenih evropskih partnera daleko voljnija pomoći sa aspekta Dejtonskog mira koji je direktni proizvod američke državne administracije. Tome svjedoči i plan koji je Bajden još kao kandidat za predsjednika SAD-a javno prezentirao. To je okvir u koji mi moramo da naslikamo sliku demokratske, nezavisne i suverene države svih njenih građana koji moraju biti ravnopravni na svakom njenom pedlju. Dakle, puno je izazova, a uvijek je samo jedan izbor – Republika Bosna i Hercegovina.
